Prošlost Salone

O SALONI

Rimski vojskovođa Cecilije Metel  prezimio je u Saloni s vojskom 119. pr. Kr., i tada se prvi put u literarnim izvorima bilježi ime naselja Salona. U građanskom ratu između Cezara i Pompeja Salona je stala na Cezarovu stranu, što je znatno utjecalo na njezin razvoj pa je stekla status kolonije (Colonia Martia Iulia Salona). Grad ima nepravilan izdužen oblik, a u njegovu je središtu najstarija jezgra trapezna oblika (Urbs vetus, antiqua ili graeca), opasana zidinama, od kojih se sačuvao istočni dio s monumentalnim gradskim vratima (Porta Caesarea), vjerojatno iz augustovskoga doba. Ondje su se nalazile terme, forum, kapitolij, kurija i kazalište. Kada je taj dio postao tijesnim, grad se proširio i izvan prvotnih zidina (urbs orientalis i urbs occidentalis), a podizali su se i novi bedemi. U godinama prvih rimskih careva Salona je postala stjecištem trgovaca iz cijeloga antičkog svijeta, u unutrašnjost se izvozila roba obrtničkih središta, vino i ulje, a uvozile su se različite sirovine (rude, drvo, koža) i stoka. Puni procvat i širenje grad je doživio u II. i III. st., osobito za cara Dioklecijana, koji je u njegovoj blizini gradio svoju palaču, a grad je dobio i počasni naslov Valeria (carsko gentilno ime) pa se nazivao Colonia Martia Iulia Valeria Salona Felix. U sjeverozapadnom dijelu grada, povezanu bedemima, nalazio se monumentalni amfiteatar, prvotno na tri kata; sačuvan je samo u prizemnoj razini. U blizini je bilo i groblje gladijatora. U istočnom dijelu grada otkriveni su ostatci stambene arhitekture, tzv. namjesnikova palača – raskošna građevina s višebojnim mozaicima s prikazima Apolona, Orfeja i Tritona, i terme. Izvan bedema, uz ceste što su vodile u Kaštelansko polje, prema Klisu i Epetiju, nalazile su se poganske nekropole, od kojih su sačuvani bogati ostatci grobne arhitekture, zidane grobnice, sarkofazi, nadgrobni spomenici, kamene cilindrične urne.

Od III. st. u Saloni je djelovala i dobro organizirana kršćanska zajednica, koja je potkraj stoljeća imala i svojega biskupa koji je početkom V. st. postao metropolitom cijele Dalmacije

God. 614. Salonu su razorili Avari i Slaveni, a stanovništvo se sklonilo u Dioklecijanovu palaču. Novi stanovnici naseljavali su se izvan ruševina antičkoga grada, na istok uz rijeku Jadro.

Preuzeto iz: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=57070